Mladi Psihologija

Problem suicida kod adolescenata

vjesanje samoubistvo

Tema o kojoj se nerado govori a ipak prisutna u našem društvu. Nažalost, samoubistva su postala dio svakodnevnice i vrlo često čujemo za nesretni slučaj koji se dogodio bez vidljivog razloga. Da li se tragedija mogla spriječiti? Razgovorom, liječenjem, shvatanjem ili prihvatanjem mladog bića?

Sadržaj teksta:

Problem suicida kod adolescenata

“ I da l’ je onda grijeh
U tajnu kuću smrti rupiti
Prije nego sto se sama smrt drzne
Da nas posjeti ?…”
Wiliam Shakespeare

Pojam suicida

Teen-Suicide

Definicija pojma suicida ima mnogo, no jedna se čini dovoljno obuhvatna da sadrži u sebi svu kompleksnost pojave suicida : Samoubistvo je namjerno uništenje sopstvenog života, iz spoljnjih uočljivih ili unutrašnjih, tajanstvenih pobuda, u stanju prisebnosti.
Kroz istorijsku prisutnost suicida, od vremena domorodačkih plemena , antičke Grčke , Rimskog Carstva, Hrišćanstva, pa do današnjeg vremena , jedino se mijenjao stav prema samoubici i njegovom djelu.

Kontrarevolucija nauke mijenja sve. Čin koji je bio dozvoljen u prvom svitanju zapadne civilizacije, kasnije je služio kao predmet divljenja, još kasnije je ocijenjen kao vrhunski znak fanatizma, da bi na kraju postao predmet intenzivne moralne odbojnosti.

Jasno je da je tokom zanimanja sve više naučničkog karaktera, za fenomen suicida bilo neminovno i da se stvaraju zablude o istom. Neke od zabluda traju i danas, kao npr. da je samoubistvo neraskidivo povezano sa mladalačkom ljubavlju (stopa uspješnih samoubistava dostiže vrhunac kod starosne grupe ljudi izmedju 55 i 65 godina), da u čovjeku postoji snažna samoubilačka strast ( Romeo i Julija simbolišu ovu zabludu; postoje podaci o tome da londonska policija među leševima izvađenim iz Temze može uvijek pogoditi ko se udavio zbog nesrećne ljubavi, a ko zbog dugova.

Prsti ljubavnika su izranjavani,jer ti ljudi pokušavaju da se uhvate za zidove mosta. Nasuprot tome, dužnici tonu kao klade, bez odustajanja od prvobitne namjere ), da je samoubistvo posljedica loših vremenskih prilika ( tokom turobnog novembra, stopa suicida se približava svojoj donjoj granici ).

Postoje i zablude koje se odnose na samu ličnost samoubice, a to su :
a) onaj koji prijeti nikad neće izvršiti taj čin,
b) vjerovanje da više nikad neće pokušati izvršiti taj čin, onaj koji je jednom već pokušao.

Ovakvi zaključci su, naravno, neosnovani. Procjene su da 85 % samoubica i onih koji pokušavaju to da urade, unaprijed jasno upozoravaju na svoje namjere i da ih na taj čin nagoni uporno nevjerovanje drugih i njihovo ignorisanje.

Suicidant je izgubio vjeru u sebe i okolinu , pa i njemu okolina nije vjerovala. On je za njih bio zagonetni optuživač, neko ko nagriza savjest . Okolina se plaši ljudi koji najavljuju samoubistvo. Takav čovjek ih uznemirava, kažnjava, istovremeno razbijajući kompromise sa kojima se do tad živjelo. Optužujući , on ih istovremeno poziva da mu pomognu.

Statistički podaci pokazuju da je 85 % suicidanata najavljivalo svoj čin. Time je okolina dovedena u situaciju da preuzme izvjesnu odgovornost, da pruži pomoć, da se zainteresuje za suicidanta. Podaci govore i o tome da je tek mali broj ljudi bio spreman da pomogne, ostatak se udaljava od suicidanta, jer ih je obespokojio i zaplašio.

Najavljivanje samoubistva je pokušaj promjene života najavljivača i ponašanja ljudi iz njegove okoline. To je tragičan pokušaj koji nije uspio ostvariti, ono što je suštinska čežnja samog čina, a to je promjena načina života.

Adolescencija

Suicide-cutting-razor-blade-140474725-Credit-Mikael-Damkier-iStock-630x401

Adolesencija, neki je smatraju procesom sazrijevanja čiji je plod čovjek , i to u biološkom , psihološkom i socijalnom smislu . Prikladnije je pojam ‘’sazrijevanje’’ zamijeniti pojmom ‘’prilagođavanje’’ , jer postoje oni koji umiru u dubokoj starosti, a nisu sazreli .

Osjećanje zaštite i sigurnosti dijete dobija u ranom djetinjstvu od roditelja. Zadovoljene potrebe bitno određuju dalje tokove života osobe. Po proživljenoj ljubavi se mjeri zadovoljstvo i prijatnost življenja, ali i obesmisljavanje života , mjerilo nezadovoljstva njim.

Pretjerana želja roditelja da im dijete uspije najčešće postaje teško i nesavladivo opterećenje. Školski programi postaju sve teži ,nametnute obaveze iziskuju mnogo vremena i uloženog rada, tako da dijete sve manje ima vremena i prostora za igru i uživanje u životu. Radosna igra i proživljavanje djetinjstva kao takvog biva zamijenjeno borbom za postignuće, perfekcionizmom koji ranjivu dječiju dušu može nepodnošljivo da optereti , pa dijete iz tako teškog stanja može pronaći izlaz u samoubistvu, pogotovo ako ne postigne uspjeh koji se od njega očekivao.

Roditelji adolescenta, naglo izraslog, velikog, nerijetko tretiraju kao odraslog čovjeka, što je svakako greška. Tijelo je formirano, ali krhku strukturu ličnosti adolescenta može i povjetarac da sruši.

Faktori rizika

Današnje društvo je u svojim zahtjevima uperenim ka adolescentu nemilosrdno perfekcionistički postavljeno. Demokratija, koja se glorifikuje kao vrlina društvenog uređenja postaje sinonim za anarhiju i prava nekolicine koji imaju moć. Individualizam, kao aktuelni stil življenja se hvali i potencira , a u njemu je čovjek tek usamljenik na groblju predmeta.

Adolescent, sa svojim potrebama da uzurpira ono što je trulo u društvu , da stvara neki bolji svijet , ostaje svezanih ruku na margini društva; ideali su mu razapeti,popljuvani, ruka vodilja uskraćena. Njima preostaje da se negdje grupišu, pod patronatom bilo čega , da prazne agresiju , ne bi li nekako sačuvali tek osviješćeni život svoje ličnosti.

Porast stope nasilja svake vrste ,ratovi, su faktori koji unose besmisao, pometnju i strah u dušu mladog čovjeka . Takvo klupko straha,pometnje ,doživljaja otuđenosti je stanje iz kojeg duša bježi u samoubistvo . Ali nikako ne smije da se zaboravi da adolescent ne želi da umre , on želi da živi , ali na način na koji on želi .

‘’A u alijeniranom društvu lakša je i brža smrt, nego umiranje u mukama i bolnom osjećanju samog sebe.‘’( Alvarez.A, 1975.,’’Okrutni Bog,studija o samoubistvu”)

Zbunjen samim sobom i svim što se oko njega dešava, često ostavljen da sam traži puteve kroz džunglu nametnutih obaveza , ponižen ekonomskom zavisnošću u porodici i zamagljenom budućnošću u društvu, mlad čovjek je inficiran krizom smisla življenja koja ga vodi u toksikomaniju ,agresiju, potištenost ili samoubistvo.

Kriza smisla življenja i kriza identiteta, najčešće ugrožavaju život adolescenta i vapijući je problem kako sačuvati one koji su rođeni i omogućiti im da budu budućnost i ponos čovječanstva.
Analizom velikog broja samoubistava, zapaženo je da je kod svih adolescenata bio bitno poremećen kvalitet življenja ( alkoholizam, usamljenost, teška somatska oboljenja, porodični problem, itd).
Iz navedenih zapažanja , nužno se nameće utisak da samoubica nije bio protiv života , nego protiv nekvalitetnog proživljavanja života. Nekvalitetno življenje itekako obesmišljava život.

Nježna struktura ličnosti mladog čovjeka uzdrmana svim nepovoljnim vjetrovima, lako može da zapadne u krizna stanja. I ako ne nađe pomoć i ruku vodilju, od onih od kojih to očekuje, prvenstveno roditelja i nastavnika, odgovor na sva osujećenja mlad čovjek može potražiti u samouništenju, fenomenu koji svakog ostavlja začuđenim i zgroženim.

Još kad bi svako ko je pozvan da brine o mladima na ovaj ili onaj način preuzeo i razumio svoj dio odgovornosti  u osmišljavanju i zaštiti života mladog čovjeka i sveukupnog života, kad bi više ‘’mislio srcem ‘’, zasigurno je da mladi životi ne bi tražili izlaz iz pakla u smrti , već u ljepoti proživljavanja svog neponovljivog, veličanstvenog Života .

 

Leave a Comment